U selektivnoj bio-bibliografiji akademika Radomira Ivanovića navedeno je 147 posebnih izdanja, od čega su 30 monografije i 40 knjiga studija i ogleda, kao i više desetina priređenih izdanja. Ona pokazuju kako je Ivanović u poslednjoj deceniji stvaranja podjednaku pažnju pokazivao izdavanju književnonaučnih monografija, knjiga studija i ogleda, kao priređivanju – zanimljivo koncipiranih knjiga autora koje analitičar smatra vrijednim literarnim simpatijama. Nedavno je iz štampe izašla i nova Ivanovićeva knjiga „Književna problematika i aporetika”.

• Kako vidite našu savremenu nauku i njen značaj u društvenom razvoju?

– Uski specijalisti, koji se bave naukom o nauci, jednoglasno tvrde da je XIX vijek bio „vijek istorizacije svijesti”, a da je XX vijek bio „vijek teoretizacije svijesti”. Krajem XX i početkom XXI vijeka došlo je do „antiteorijske pobune” koju predstavlja knjiga Antoana Kompanjona „Demon teorije”. Sopstvena stanovišta o suprotstavljenim principima naučnog i umjetničkog razvoja saopštio sam u studiji „Nauka i umjetnost kao oblici modelovanja stvarnosti (Prilog filozofiji nauke)”. Kao što je poznato, savremene nauke (po Fraskatiju) dijele se na: prirodno-matematičke, tehničke, medicinske, biotehničke, društvene i humanističke. Tokom proteklih šest decenija ja sam se najčešće bavio oblastima koje obuhvataju humanističke nauke (lingvistika, literaturologija, kulturologija, filozofija i teologija), a mnogo manje onima iz društvenih nauka (pedagogija, sociologija, psihologija i informatika). Bez obzira na postojeće prioritete, očigledno je da je za dalji društveni razvoj neophodan je progres svih nabrojanih naučnih oblasti. Iz epohe u epohu, mijenjaju se prioriteti, a potreba inoviranja i modernizovanja ostaje kao konstantan proces.

• Ima li knjiga budućnost?

– Najkraće rečeno – ima! U nedavno objavljenom novinskom razgovoru koji je naslovljen kao „Gutembergova galaksija je neuništiva”, pogođena je suština, a ujedno je pružen i odgovor na Vaše pitanje. Nedavno objavljenu studiju „Svako pričanje ima svoje zakone” završio sam citirajući mišljenje poznatog francuskog mislioca Pjera Burdijea: „Nije više moguće postojati, na svijetu bez pomoći knjiga”. Time sam htio da naglasim značaj skriptivne kulture za našu, mahom narativnu kulturu, ne potcjenjujući domete digitalne kulture. Po mišljenju stvaralaca o kojima sam pisao, kao i po sopstvenom mišljenju i iskustvu, uvjeren sam da se biće svijeta i biće knjige mogu u potpunosti izjednačiti.

• Kakve bi uslove trebalo ostvariti u daljem razvoju nauke, umjetnosti i kulture?

– U civilizacijskom i kulturološkom razvoju, poznato je od davnina, teku paralelno dva procesa: proces integracije i proces dezintegracije pojedinih naučnih disciplina kao mogućnosti modelovanja stvarnosti. To praktično znači da se paralelno i međusobno uslovljeno razvijaju teorije o dijadi (umjetnosti i nauci) i teorija o monadi (koja predstavlja spoj dviju navedenih duhovnih oblasti). U suštini, radi se o procesima integracije i dezintegracije pojedinih duhovnih oblasti, na šta upravo ukazuje Paul Fajeraben u knjizi „Nauka kao umetnost”, nudeći kompromisno rješenje. No, bez obzira na to da li je riječ o monadi ili dijadi, najvažnije je da se u daljem razvoju nauke, umjetnosti i kulture, poštuje kontinuirani proces dijalektičnosti, o kome sistematično i dosljedno piše filozof Karl Poper u knjizi „Objektivno saznanje: evolutivni princip”, preporučujući tri vrste pristupa tematici, problematici i aporetici: „u skladu s tim, rast sveg saznanja se sastoji u modifikaciji prethodnog saznanja – bilo njegove izmjene ili odbacivanja na širokoj osnovi”.

• Upravo je objavljena Vaša knjiga „Književna problematika i aporetika”. U kojim prilozima se bavite problematikom, a u kojima aporetikom?

– Najprije bi trebalo objasniti recipijentima da pod pojmom problematika podrazumijevam rješive, a pod pojmom aporetika apsolutno nerješive zagonetke stvaranja i mišljenja. S obzirom na činjenicu da sam o najznačajnijim piscima (Njegošu, Ljubiši, Marku Miljanovu i Laliću u našoj, kao i o Manu, Eku, Markesu i Šolohovu u stranoj književnosti) napisao više specijalističkih, poetičko-estetičkih monografija, samo se po sebi razumije da se studije i ogledi njima posvećeni, bave manje uočenom i manje prezentovanom problematikom, a da se rijetki primjeri studija i ogleda (kao što su oni posvećeni B. Pekiću – knjizi `Vreme reči`, E. Ferante – `Moja genijalna prijateljica`, Ž. Medića – dvjema zbirkama: `Apneja` i `Dvojeručica` i V. Bogišiću – `Narodne pjesme iz starijih, najviše primorskih zapisa`, Knjiga 1, 1878), posvećeni aporetici, jer u savremenoj nauci o književnosti ne postoji ni jedan jedini obuhvatni i iscrpni analitički, sintetički, analogni ili generativni model kojim bi se ova tematika i motivika mogla analizirati „bez ostatka”, kako bi rekao angažovani mislilac Đerđ Lukač. U ovom slučaju tri Poperova principa: „prirodna zaleđina razumijevanja”, „objedinjavajuća načela” i „potreba za modifikacijom saznanja”, upotrebljiva su u svim navedenim slučajevima kada se ukazuje potreba za njihovom primjenom.

A.ĆUKOVIĆ

---

Odužen dug savremenika
• Na čemu trenutno radite i šta planirate?

– Moju životnu devizu predstavlja apoftegma preuzeta iz djela Borislava Pekića – „Najbolje stvara duh koji neprekidno stvara”, jer je i sâm Pekić imao svoga „učitelja energije”. Radi se o izvanrednom književnom stvaraocu Margaret Jursenar, čije je životno načelo bilo: „Besprekidan rad je bio samo jedan oblik uživanja”. Za obilježavanje dva moja skromna jubileja: 85-icu života i 60-icu naučnog i pedagoškog rada, ponuđeno mi je da sumiram poluvjekovna iskustva i saznanja u voluminoznom izboru – Metode i dometi savremene nauke o književnosti, što sam i učinio. U izbor sam uvrstio dvadesetak studija i ogleda podijeljenih u pet cjelina: I „Književnoteorijski pristup djelu”, II „Književnoistorijski pristup djelu”, III „Književnokritički pristup djelu”, IV „Komparatistički pristup djelu”, V „Multidisciplinarni pristup djelu”, imajući neprekidno u vidu interakciju produkcionog i receptivnog modela. Drugu vrstu jursenarski shvaćenog „oblika uživanja” pronašao sam u iniciranju i pripremanju tri obimna kritička izdanja Mihaila Lalića. Prvi tom izbora čini Lalićeva knjiga – „Prutom po vodi” (Ljetopis knjige), CANU, Podgorica, 2019, str. 556, a drugi tom - Lalićeve pjesme i poeme u prvoj fazi stvaranja (Sveska 1-2), istog izadavača, 2021, str. 468, priređivač M. Medigović – Stefanović, od kojih su dvije trećine prvi put objavljene. Treći tom predstavljaju Lalićevi – Razgovori o knjigama, književnicima i književnosti. On će biti izdat tokom naredne godine i sadržaće preko dvije stotine razgovora, prvi put objedinjenih zajedničkom knjigom. Na taj način, nadam se, da je bar u izvesnoj mjeri odužen dug savremnika prema ovom renomiranom jugoslovenskom, slovenskom i evropskom stvaraocu i misliocu.